Small red dress / Haljinica

2019

​

"Haljinica", izložba Ane Opalić u mediju billboarda, Držićeva avenija, Zagreb, od 19. do 31. siječnja 2019.

 

Na fotografiji je haljinica koja je Boži (rođenom pretpostavljeno 1939. godine u Miloševom Brdu u Potkozarju) spasila život; odnosno koja za njega obilježava tzv. drugo rođenje i koja je više od sedamdeset godina pažljivo čuvana i održavana te je i danas jarkih crvenih boja i ispeglana. Haljinica je sastavljena od komada druge, raskrojene odjeće (patchwork, iznjedren ultimativnom oskudicom, crvenih krpica raznih uzoraka dok je jedan pravokutni umetak plave – maskuline ili boje dječaka). Ana Opalić s Božom se je susrela snimajući Documentin projekt usmene povijesti Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941 do danas. Ime mu je nadjenuto u dobi od tri ili četiri godine sa značenjem Božjeg dara-Božidar; matičar u Petrinji promijenio je ime u kraće, vjerojatno greškom. Božin je otac već na početku Drugog svjetskog rata („Rata“) strijeljan, a dječak je s majkom i mlađom sestrom odveden preko Gradiške, Mlake i Jasenovca u dječji logor u Sisku, zvan „prihvatilištem“. Majka je usput odvojena, te je Božo više nikada nije vidio, kao ni sestru s kojom je bio u logoru do kolovoza 1942. kad je vozač regionalnog prijevoza došao izabrati djevojčicu. Vozač i njegova žena nisu mogli imati djece, a čuli su da u obližnjem Sisku ima djece bez roditelja. Budući da djeca-ljudi osjete kad netko dođe s dobrom namjerom, tog čovjeka koji je stajao uz vrata trogodišnji Božo obgrlio je oko koljena, odjeven u crvenu haljinicu i nije kao druga djeca oko vrata imao špagu na kojoj bi visio identifikacijski broj povezan s imenom, pa je ono ostalo nepoznato. Čovjek ga je kao žensko dijete autobusom odvezao kući gdje mu je "baba" zadigla haljinicu i obznanila da je „curica“ uistinu dječak. 

Nakon užasa koje je vidio u logoru, gdje su dugim štapovima, „štapinama“, nervozne čuvarice strašile i mlatile gladnu, bolesnu, zaraženu glistama, odvojenu od roditelja plačljivu djecu, koju bi ponekad ušutkale tako da ih samo uzmu za ruku i zamahnu njima u zid; pa bi ih vodile na pranje na Kupu gdje bi mnoge odnijela riječna struja („matica uhvati dijete“) a da nitko pritom ne bi ni pokušao priteći u pomoć – dječak prvih dana nije govorio, sve dok nije opsovao (tijelo balkanskog identiteta je sočna psovka, za Kierkegaarda) psa kad je više puta srušio improviziranu brijačnicu na klupi, a s kojom se je igrao. Jednom kad je progovorio, ispričao je o mlađoj sestri koja je ostala u logoru i nova obitelj pošla je po nju, no nikada nije pronađena. 

Božo je radio kao profesor geografije a od 2004. je u mirovini, živi u Petrinji, oženjen je i ima dva sina, doktora znanosti. Izjašnjava se Hrvatom, bio je hrvatski prognanik u Domovinskom ratu, kao student pristajao je uz vrijednosti Hrvatskog proljeća; nešto ranije, u muškoj učiteljskoj gimnaziji bio vođa Narodnih omladinaca. Vozač i njegov susjed bačvar i njihove žene, dva para koja nisu mogli imati djece, svaki vlastite narodnosti, ostavili su mu svu imovinu i podobnije od prezimena. Božo smatra da mnoge žrtve Drugog svjetskog rata nisu adekvatno tretirane, pa tako i spomenik na sisačkome groblju, s devet krugova u simbolici devet krugova pakla nad jamom u kojoj je od 1942. do 1945. sahranjeno oko dvije tisuće djece. 

 

Osporavanje nije samo modus političkih praksi, već je povijesna umjetnička avangarda bila osporavateljska, poništavateljskog ili prevrednovateljskog stava prema tradiciji, odnosno princip negacije primijenjen je gotovo na sve predhodeće i postojeće u širem području kulture – prema Gordani Slabinac u iščitavanju tekstova Aleksandra Flakera. Avangarda svojim polemičkim diskursom, u hiperboličkoj gesti, zagovarala je promjenu svega njegujući umijeće osporavanja s ciljem da se porazi, štoviše, ponizi i uništi protivnika. Naprotiv, u sferi politike osporavanje služi zadržavanju postojećeg stanja. Prema Susan Sontag u tekstu "The Aesthetic of Silence" (2006.) moderna je umjetnost percipirana od publike kao izmak u tišinu, umjetnikov izbor ultimativne šutnje povezan je sa simplifikacijom umjetnosti; on govori na način koji publika ne može čuti. Tišina je ideal, ona je trajna i namjerna, i stvar je odluke – pa do one egzemplarne o samoubojstvu umjetnika; moderni se umjetnik šutnjom oslobađa servilnog služenja svijetu: kojemu pripisuje uloge patrona, klijenta, publike, antagonista, arbitra, i izlaganje kojemu deformira umjetnost.

Haljinica je okidač osjetilne impresije koja pokreće sjećanja na proživljeno i nadživljeno, privatnu povijest odnosno vlastiti svijet čiju sliku na ovaj način Božo pokušava sistematizirati. Haljinica je “čista informacija”, osjetilno-konceptualna tj. simbol doslovnog aspekta viđenja i ozbiljenog gledanja. Intimna emotivna kretanja, rodbinske i prijateljske veze smještene su posredstvom predmeta u povijesni kontekst. Slično kao što Ana Opalić snima intervju s Božom, u globalno posredovanom intervjuu 2013. tada 24-godišnja djevojka koja je glumila djevojčicu u crvenom kaputu, tzv. "Red Genia" u Spielbergovoj epskoj "Schindlerovoj listi" (1993.), govori kako joj je taj ikonički nastup godinama traumatizirao. Crveni kaputić bio je barthesovski punctum u programski crno-cijelom trosatnom filmu, naposljetku akcentirajući gomilu leševa nabačenih na kola iako je djevojčica u crvenom kaputiću, činilo se, izbjegla sve opasne situacije na putu prema slobodi. Naime, pogled publike je Schindlerov pogled; kolektivno pratimo sekvence kretanja-sudbinu djevojčice i oplakujemo je na koncu. No ona-oni (slični njoj) su imali priznanje svoje žrtve, mogli su se ukazati, pozdraviti i „otići“ na način žrtava u kriminalističkom serijalu "Cold Case" (kad FBI detektivka njihov slučaj zatvori u bijelu kutiju na polici s mnoštvom sličnih kutija). No što je s djecom sa slame na betonskom podu nezavršene zgrade dječjeg logora u Sisku? U njoj je sada, u slučajnoj programskoj korenspodenciji, dječji vrtić. Ana Opalić se je, šest godina nakon što je s Božom snimila intervju, vratila u njegovu kuću u Petrinji samo zato da bi fotografirala haljinicu za ovu izložbu.

 

Silva Kalčić

​

​

​

​